Monday, 31 October 2016

Et milov i strah od jeseni


     Onog trenutka kad je kročila na pločnik glavne autobuske stanice u Pragu, zajedno s udarcem svoje patike o čvrsti beton, u glavu joj se uvukla Misao. Nervozno je odmahnula glavom - kao da želi da otera nekog insekta - i krenula da za sobom vuče kofer, na leđima kamperski ranac, a u glavi paniku.
No, odjednom, Misao je krenula da se nameće, i tako naglo kako je došla, (gotovo kao da je bila udahnuta kroz nozdrve, zajedno s vazduhom) postala je sastavni deo svake njene ćelije. Činilo se kao da je Misao bila premisa, a sve ostalo su bili zaključci izvedeni iz te premise. Činilo se kao da je postala srž njenog bića, dok se sve drugo nekako samo nadograđivalo i oslanjalo na taj novi temelj njenog Ja.
Osetila je strah. Odjednom je nečiji život postao duboko isprepletan sa njenim; iznenada su tuđi postupci do krajnosti mogli da izmene njenu sadašnjost; brzo, u razmaku između dva treptaja oka, izgubila je kontrolu nad svojim željama i delanjima, i potčinila se rečima i osećajima nekoga, ko nije ona sama. Bez da je iko to tražio od nje. Bez da je ona sama to očekivala od sebe. Odjednom, iznenada, brzo i, povrh svega, prvi put u životu, osetila je da je sigurna u Misao, iako nije u potpunosti bila spremna za nju.
I šta je dalje mogla da radi? Da svoje pokrete i udisaje, svoja šetanja i pričanja, svoje vreme i svoje osećaje svede na preživljavanje daljine, tako oštre u svojoj očiglednosti, tako okrutne i nesavitljive, tako teške za one ljubavnike toliko udaljene i usamljene, mračnih lica, sanjalačkih očiju, crvenih noseva u hladnoći, dok razmišljaju o svemu što će reći kada im se ruke ponovo dotaknu i kada napokon budu mogli jedno drugom da pogledaju direktno u oči, ovog puta ne zagledane u lice onog drugog kroz ekran, već istinski tu, razdvojene samo nekolikim centimetrima vazduha. Tim istim ljubavnicima, vraćenim u realnost koja deluje daleko manje prijatna, istog trena kada bivaju izbačeni iz svog transa, imperativ postaje da uhvate poslednje tragove zamišljenog dijaloga, da se obasjaju poslednjim zracima topline tog maštanja. Nekima od njih to je ono o čemu misle kad su tužni; drugima, pak, to je ono što ih rastuži još više, i na njenu žalost, ona je spadala u drugu grupu - u te neutešne ljude izmučene svojim dalekim, jakim ljubavima, konstantno u rascepu između sreće što su voljeni, i nesreće što to ne mogu da osete izbliza.
Dok se klati u metrou, ili podrhtava na pokretnim stepenicama, oseća kako su joj ruke i noge otežale, kako celo telo jedva odlepljuje od zemlje, dok joj je glava negde kilometrima daleko u vazduhu, negde iznad Praga i iznad meseca, negde dalje od Saturna, negde sasvim slobodno i van vremena, a opet povučena nazad, svaki put se oseća sve težom, dok je pritiska težina i ozbiljnost Misli, dok joj nije jasno kako da se sa svime nosi, dok mora o svemu ponovo da promisli na sasvim nov način, gledajući kako se principi tope, i ustupaju mesto nekim novim standardima i željama, drugim prioritetima, dok se grčevito drži za svoj identitet, i teši se da ga zapravo nije ni izgubila, ona vrtoglavo upija svoje nove osećaje i trese glavom u neverici zbog svega što doživljava.
Umotana u šalove i nekoliko slojeva odeće, sama, sa slušalicama u ušima, na trenutak deluje oslobođena od svih stega, slobodna čak i od te nove sebe, prihvata taj grad kao svoj, vidi neku dalju budućnost učaurena u njegovoj hladnoći i lepoti, u staroj arhitekturi i dobro organizovanom prevozu, okružena jezikom koji samo delimično razume, obuzeta boljim uslovima od onih na koje je navikla, hodom koji liči na poskok, uz muziku koja joj vodi misli i na neočekivane strane, sasvim sama sa sobom, misli na njega, kao i uvek, želeći da je tu, slobodan zajedno s njom, jer ne postoji drugi način da mu prenese taj tračak dobrog raspoloženja u inače sumornim danima, i tek ponekim sunčevim zrakom kroz listove najjarkijih boja; ona je oduvek mrzela jesen i zimu i hladnoću, i konačno je razumela da od tuge izazvane ovim dobima, ni u najdražem gradu ne možeš da pobegneš.
I zato joj je iznad svega bila potrebna ta prokleta Misao. Trebalo joj je da se ušuška u nečijim rukama, da nosem prođe kroz nečiju bradu, da dodirne tuđe rame, da oseti zagrljaj - ona, koja je najslabija u ovo vreme, i sve slabija iz godine u godinu, poput kakve biljke se rađa zrelija i jača svakog proleća, a umire, lagano i bolno, svake jeseni, bez leka, naizgled bez rešenja i razumevanja, ljuta na sebe što ne uživa u prilici koja joj je data, besna što ne zna kako da se otrgne od tegobnih napada apatije, dok je vuku za rukav, sasvim, sve dok ne potone negde, na dno reke Vltave, uz žubor vode i šum riba koje klize u strahu da će ih sa visina pojesti galeb.
I kako se drugačije bori s vremenom? Ostaje joj da sačeka da se svaka noć završi danom, dok ne dođe do onog trenutka kada vreme više neće biti bitno, datumi će postati izbrisani, zajedno sa svim danima u nedelji. To će biti momenat u kom će Misao da se realizuje kroz reči - ušla je kroz nos, a izaći će kroz usta, baš kao kad umiruješ napad panike, njena će glava da bude čista, nelagodni osećaji će da se umire, a jednom izgovorena, Misao će postati Stvarnost.