...ili tekst o tome kako mi je baš lako
Lako mi je da se zanesem - poput lakovernog deteta prepuštam se zagrljaju neizvesnih emocija krunisanih prijatnim lupanjem srca i neizbežnim naletom adrenalina, oksitocina, dopamina; koji god hormon da izaberem on ima svoju hemijsku strukturu i svoju naučnu pozadinu. To smiruje.
Lako mi je da te volim, stranče. Ljubav je lepa i nije mi žao da se u tebe površno zaljubim i da o tebi smišljam pesme. Možda tvoj karakter nije osmišljen da se o njemu pripoveda, možda si sasvim običan, čak dosadan, neinteresantan. Ali zar ne zaslužujemo svi da neko, makar jednom, o nama napiše neki redak, bilo pogrdan ili pohvalan? Zar ni najobičniji i najdosadniji čovek nema neki tik, neku smešnu, neopravdanu rutinu koja ga, makar malo, razlikuje od tebe ili mene? I premda - verovatno, budući da su ove reči izazvane samo tvojom spoljašnošću - delujem priglupo ili površno, nije li lepo, ne bi li ti prijalo kad bi znao da o mogućnosti tvoje ličnosti neko naširoko nagađa, razmatra i vaga tvoje potencijalne mane i vrline, i sve to samo zato što si prošao pored, razmenio pogled, ili zastao ispred zgrade da ugasiš cigaretu.
Lako mi je da o vama maštam - jer možda si ti jedan, stranče, ali ljubavi je mnogo. Njih ima, i svaka nekome pripada. Nekom možda zapadnu i dve, tri ljubavi i ti su gotovo uvek vredni tako velikog poklona. I moje su misli razdeljene. Evo, danas je ponedeljak, i one već nekoliko sati pripadaju tebi. Utorak, sreda, petak i ostali dani možda neće u tolikoj meri da sadrže misli o tebi, ali bi svakako i mogli. Mislima je teško vladati, a još ih je teže upraviti ka racionalnom kada je stvarnost teška ili dosadna. Mašta, stranče, ume da bude i prijatelj i varalica, i pomoćnik i vladar, može da nas surva u provaliju iluzija ili da nas izbavi iz ambisa apatije, i sve to mi činimo sami sebi. S jedne strane, možemo da krivimo samo sebe, a sa druge, možemo da zahvalimo isključivo sebi.
Lako mi je, vrlo lako, da na tebe zakačim etiketu nekog Pravog Čoveka, ja koja ti ni ime ne znam. Ja to umem da radim, i mogu, i u nekoj ludoj šali (koju vodim sama sa sobom) ja i hoću da tvrdim da si ti Taj, i da ti to naprosto moraš da budeš. Takve ljubavi su uvek zasnovane na pogledu, ili ako ćemo prostije, na izgledu, i tek kasnije one bivaju utvrđene skladnošću karaktera dvoje ljudi. Smejao bi mi se, možda, zavrteo glavom, prevrnuo očima ili se u čudu prekrstio; možda bi iz gađenja namreškao nos i podigao ruke kao da se odričeš ovoga što si pročitao. Možda bi se nasmešio, pohvalio konstrukciju rečenica, šarolikost prideva, skladnost izraza, ali se ne bi zadržavao na fabuli; odbacio bi je možda kao detinju ili preteranu, ali ovaj tekst ipak neizbežno pripada tebi, baš kao i mnogi sati u prethodnoj nedelji, ili - ko zna? - u sledećoj, ili onoj posle nje, ili onoj nakon te.
Objasni mi, stranče, zašto mi te tvoje ime ne približava, već te prosto čini dalekim i nepristupačnim poput kakve poznate ličnosti u stranom Njujorku ili Parizu? Uprkos tome što te moje oči vide, one se, u strahu da ćeš primetiti njihovu požudu, sklanjaju od susreta sa tvojim, zanavek slabašne, i ja ne mogu racionalno da stupim u boj sa svojim nesigurnim ponašanjem, a ni s tvojim lepim licem, zbog kog se samo još slabije osećam. Da li bi mogao, makar na trenutak, da kad me pogledaš pomisliš na neku lepu misao, smelu ili romantičnu, kao što sam to učinila ja, možda (no, svakako) ishitreno, ali sve zarad uzvišenog osećanja ljubavi, ili beznadežnog obećanja ljubavi - možda radi neisplative zanesenosti, ali ja...osećam!
Ja osećam uzbuđenje i slatku nervozu iščekivanja.
Ja vidim bezbroj srećnih i nesrećnih mogućnosti. Moj mozak pretvara se u fabriku paralelnih svetova, i svaki svet sadrži moju potencijalnu sudbinu, onu koja zavisi od mojih postupaka i tvojih reakcija na te iste postupke, i ja, poput velikih kompanija izbacujem široku lepezu proizvoda - kvalitetnih ili ne - ne mogu da procenim iz nezavidnog položaja jedne neznalice.
Lako mi je da o tebi mislim, skoro kao da to činim bez napora, nesvesno te već u mislima držim za ruku, spavam zagrljena u tvom stanu, i volim. Ponavljam po ko zna koji put da te u mislim ja već volim, iako te ne znam, iako me ne znaš, i možda me zaista nikada nisi ni video.
Lako mi je, stvarno, toliko mi je lako da mora da sam već i zaboravila na to koliko mi je, eto, to baš lako, jer trenutno dok ove redove pišem, nedostatak tebe u mojoj realnosti težak je poput svih 62 meseca Saturna zarobljenih negde u svemiru, zauvek dalekih, večno neoznačenih mojim dodirom.
Lako mi je da te volim, stranče. Ljubav je lepa i nije mi žao da se u tebe površno zaljubim i da o tebi smišljam pesme. Možda tvoj karakter nije osmišljen da se o njemu pripoveda, možda si sasvim običan, čak dosadan, neinteresantan. Ali zar ne zaslužujemo svi da neko, makar jednom, o nama napiše neki redak, bilo pogrdan ili pohvalan? Zar ni najobičniji i najdosadniji čovek nema neki tik, neku smešnu, neopravdanu rutinu koja ga, makar malo, razlikuje od tebe ili mene? I premda - verovatno, budući da su ove reči izazvane samo tvojom spoljašnošću - delujem priglupo ili površno, nije li lepo, ne bi li ti prijalo kad bi znao da o mogućnosti tvoje ličnosti neko naširoko nagađa, razmatra i vaga tvoje potencijalne mane i vrline, i sve to samo zato što si prošao pored, razmenio pogled, ili zastao ispred zgrade da ugasiš cigaretu.
Lako mi je da o vama maštam - jer možda si ti jedan, stranče, ali ljubavi je mnogo. Njih ima, i svaka nekome pripada. Nekom možda zapadnu i dve, tri ljubavi i ti su gotovo uvek vredni tako velikog poklona. I moje su misli razdeljene. Evo, danas je ponedeljak, i one već nekoliko sati pripadaju tebi. Utorak, sreda, petak i ostali dani možda neće u tolikoj meri da sadrže misli o tebi, ali bi svakako i mogli. Mislima je teško vladati, a još ih je teže upraviti ka racionalnom kada je stvarnost teška ili dosadna. Mašta, stranče, ume da bude i prijatelj i varalica, i pomoćnik i vladar, može da nas surva u provaliju iluzija ili da nas izbavi iz ambisa apatije, i sve to mi činimo sami sebi. S jedne strane, možemo da krivimo samo sebe, a sa druge, možemo da zahvalimo isključivo sebi.
Lako mi je, vrlo lako, da na tebe zakačim etiketu nekog Pravog Čoveka, ja koja ti ni ime ne znam. Ja to umem da radim, i mogu, i u nekoj ludoj šali (koju vodim sama sa sobom) ja i hoću da tvrdim da si ti Taj, i da ti to naprosto moraš da budeš. Takve ljubavi su uvek zasnovane na pogledu, ili ako ćemo prostije, na izgledu, i tek kasnije one bivaju utvrđene skladnošću karaktera dvoje ljudi. Smejao bi mi se, možda, zavrteo glavom, prevrnuo očima ili se u čudu prekrstio; možda bi iz gađenja namreškao nos i podigao ruke kao da se odričeš ovoga što si pročitao. Možda bi se nasmešio, pohvalio konstrukciju rečenica, šarolikost prideva, skladnost izraza, ali se ne bi zadržavao na fabuli; odbacio bi je možda kao detinju ili preteranu, ali ovaj tekst ipak neizbežno pripada tebi, baš kao i mnogi sati u prethodnoj nedelji, ili - ko zna? - u sledećoj, ili onoj posle nje, ili onoj nakon te.
Objasni mi, stranče, zašto mi te tvoje ime ne približava, već te prosto čini dalekim i nepristupačnim poput kakve poznate ličnosti u stranom Njujorku ili Parizu? Uprkos tome što te moje oči vide, one se, u strahu da ćeš primetiti njihovu požudu, sklanjaju od susreta sa tvojim, zanavek slabašne, i ja ne mogu racionalno da stupim u boj sa svojim nesigurnim ponašanjem, a ni s tvojim lepim licem, zbog kog se samo još slabije osećam. Da li bi mogao, makar na trenutak, da kad me pogledaš pomisliš na neku lepu misao, smelu ili romantičnu, kao što sam to učinila ja, možda (no, svakako) ishitreno, ali sve zarad uzvišenog osećanja ljubavi, ili beznadežnog obećanja ljubavi - možda radi neisplative zanesenosti, ali ja...osećam!
Ja osećam uzbuđenje i slatku nervozu iščekivanja.
Ja vidim bezbroj srećnih i nesrećnih mogućnosti. Moj mozak pretvara se u fabriku paralelnih svetova, i svaki svet sadrži moju potencijalnu sudbinu, onu koja zavisi od mojih postupaka i tvojih reakcija na te iste postupke, i ja, poput velikih kompanija izbacujem široku lepezu proizvoda - kvalitetnih ili ne - ne mogu da procenim iz nezavidnog položaja jedne neznalice.
Lako mi je da o tebi mislim, skoro kao da to činim bez napora, nesvesno te već u mislima držim za ruku, spavam zagrljena u tvom stanu, i volim. Ponavljam po ko zna koji put da te u mislim ja već volim, iako te ne znam, iako me ne znaš, i možda me zaista nikada nisi ni video.
Lako mi je, stvarno, toliko mi je lako da mora da sam već i zaboravila na to koliko mi je, eto, to baš lako, jer trenutno dok ove redove pišem, nedostatak tebe u mojoj realnosti težak je poput svih 62 meseca Saturna zarobljenih negde u svemiru, zauvek dalekih, večno neoznačenih mojim dodirom.
No comments:
Post a Comment
Note: only a member of this blog may post a comment.